Ranije objavljeni članak daje do znanja da je dobar dio sportskih grana u 40-im godinama označen kao nezdrav za ženski organizam. Pritom treba naglasiti da to nije bio stav isključivo stručnjaka na području današnje Hrvatske, već su ženski sportovi, označeni kao nezdravi u Hrvatskoj, bili diskriminirani i na svjetskoj razini.
Primjerice, već od prvih Olimpijskih igara, 1896. godine, muškarci trče na duge pruge, dok se žene tek 1972. godine natječu u trčanju na udaljenosti iznad 800m. Ovo je samo jedan od brojnih primjera “kašnjenja“ ženskog sporta, a koji će značajno utjecati na ukupan broj olimpijskih medalja koje će Hrvatice osvojiti na Olimpijskim igrama.
ANALIZA USPJEHA U SPORTOVIMA KOJI SU SREDINOM 40-IH GODINA SMATRANI ŠTETNIM
Prema Gizdićevoj knjizi ukupno je 26 Hrvatica osvajalo olimpijsku medalju. Pritom u obzir ulaze i medalje sportašica iz razdoblja prije osamostaljenja. Hrvatske sportašice medalje su osvajale u alpskom skijanju, taekwondou, rukometu, plivanju, košarci, tenisu, stolnom tenisu, atletici, streljaštvu i džudu.
Usporedimo li ovaj popis sa znanstvenim smjernicama iz 40-ih godina, jasno je da uspjesi Janice Kostelić, odnosno osvajanje medalja iz alpskog skijanja, predstavljaju jedine osvojene medalje Hrvatica na Olimpijskim igrama, u suprotnosti s preporukama sportske medicine objavljenih u 1946. godini. Uspjesi hrvatskih taekwondoašica i džudašice vjerojatno bi također ulazili u navedenu kategoriju, ali ti sportovi u 1946. godini nisu imali saveze, odnosno nisu se prakticirali na području Hrvatske.
Zanimljivo, niti jedna medalja Hrvatica nije osvojena u trčanju na duže udaljenosti ili nekoj sportskoj disciplini koja se oslanja isključivo na aerobni kapacitet. Današnjim rječnikom, iz sportskim grana u kojima dominiraju ciklične aerobne aktivnosti. U promatranom tekstu dr. Kesić upravo je tu vrstu aktivnosti naveo kao neprimjerenu ženama jer žene ne izgledaju ženstveno pri završetku navedenih aktivnosti.
U tekstu s naputcima našla su se i četiri najpopularnija timska sporta, odnosno nogomet, košarka, rukomet i odbojka, a samo je nogomet označen kao sport neprimjeren ženama. Hrvatice su olimpijske medalje osvajale u dva od tri preporučena sporta, odnosno košarci i rukometu.
Stolni tenis, i streljaštvo nisu pronašli svoje mjesto u naputcima iz 1946., a Hrvatice su bile uspješne u oba sporta. Plivanje je pak označeno kao idealan sport za žene, a samo je jedna Hrvatica, Đurđica Bjedov, osvajala medalje iz plivanja na Olimpijskim igrama.
Slika 1: Đurđica Bjedov, fotografirana 1968. godine na povratku s Olimpijskih igara. Hrvatski športski muzej, autor Radiša Mladenović.
Preostaju uspjesi iz tenisa te uspjesi hrvatskih atletičarki. Oba sporta 1946. su označena kao sportovi koji pozitivno utječu na ženski organizam, iako je za atletiku naglašeno da težina rekvizita treba biti prilagođena ženama. Preporučeno je i da žene ne sudjeluju u određenim trkačkim disciplinama. Svi uspjesi atletičarki postignuti su u disciplinama koje su 1946. godine označene kao pogodne za natjecanje žena. U više navrata Hrvatice su bile dio teniskog olimpijskog podija.
Treba također naglasiti i da negativan stav prema određenim sportskim disciplinama ženskoga sporta nije produkt isključivo jugoslavenske ili istočnjačke sportske medicine. Dobar dio gore navedenih stavova bio je prihvaćen i u ostatku svijeta, pa je tako prvi ženski nogometni turnir na Olimpijskim igrama održan tek 1996. godine.
USPJEH HRVATICA NA OLIMPIJSKIM IGRAMA
Ponavljam, prema Gizdićevoj knjizi sportovi u kojima su Hrvatice osvajale olimpijske medalje su: taekwondo, alpsko skijanje, rukomet, plivanje, košarka, tenis, atletika, streljaštvo, judo i stolni tenis.
Slika 2: Prikaz omjera osvojenih olimpijskih medalja Hrvatica putem kružnog grafikona.
Pritom je u džudu i stolnom tenisu osvojena jedna olimpijska medalja, dok je u ostalim sportovima postignuto više uspjeha.
Najuspješnija Hrvatica u povijesti Olimpijskih igara neupitno je Janica Kostelić, osvojivši 6 medalja. S osvojenih 6 medalja na Olimpijskim igrama alpsko skijanje tako je, uz atletiku, sport s najviše Olimpijskih igara u ženskoj konkurenciji.
I hrvatske atletičarke osvojile su ukupno 6 olimpijskih medalja, čime se atletika nalazi u samom vrhu, poravnata u medalju sa skijašicama, odnosno skijašicom. Polovicu hrvatskih medalja u ženskim disciplinama atletike na Olimpijskim igrama osvojila je Sandra Elkasević.
Na trećem mjestu po broju osvojenih olimpijskih medalja Hrvatica nalazi se taekwondo. Taekwondoašice su dosad osvojile 5 olimpijskih medalja, a čak 5 Hrvatica stajalo na olimpijskom podiju. Drugim riječima, ukoliko upisujete svoju djevojčicu u sport, statistički je najizglednije da će olimpijsku medalju osvojiti ako je upišete u taekwondo.
Slika 3. Lena Stojković, prva hrvatska osvajačica olimpijske medalje, rođena u 3. tisućljeću. Foto: Adam Hercog
Zanimljivo, u ekipnim sportovima Hrvatice su slavile isključivo u sklopu reprezentacije Jugoslavije. Osvojile su po dvije medalje osvojile igrajući košarku i rukomet, a pritom se čak polovica navedenih uspjeha zbila u Moskvi 1980. godine.
ZAKLJUČAK
Sredinom 40-ih godina prošlog stoljeća veliki broj sportova označen je kao štetan za ženski organizam. Hrvatski sportski sustav, baš kao i njegov jugoslavenski sljedbenik, nije se dobro prilagodio evoluciji stavova spram nabrojanih sportova. Hrvatice su olimpijske medalje osvojile isključivo u alpskom skijanju, dok preostali „nepoćudni“ sportovi iz 1946. godine do današnjeg dana ostaju bez uspjeha na Olimpijskim igrama.
Najviše olimpijskih medalja Hrvatice su osvojile u alpskom skijanju i atletici, a najveći broj Hrvatica, gledajući individualne sportove, osvajao je medalje u taekwondou. I dalje čekamo prvu žensku olimpijsku medalju u ekipnim sportovima od hrvatske samostalnosti.
LITERATURA:
Olympics.com
Gizdić, Jurica. Hrvatski olimpijci i odličnici. Zagreb, Hrvatska: Hrvatski olimpijski odbor, 2016.