(Olimp 23/2007)
Pokretač modernog olimpijskog pokreta barun Pierre de Coubertin doživljavao je olimpizam kao cjelinu koja obuhvaća treniranje ljudskog tijela i kultiviranje intelekta i duha, Čija harmonija predstavlja dobro odgojenog i obrazovanog čovjeka. Povodeći se za tom idejom želio je stvoriti ozračje u kojem će športaši i umjetnici inspiraciju nalaziti jedni u drugima
Na 4. olimpijskom kongresu koji je održan u Parizu 1906. godine, oko 60 umjetnika predložilo je Međunarodnom olimpijskom odboru uvođenje natjecanja u umjetnosti na olimpijskim igrama. Prijedlog je usvojen i na V. olimpijskim igrama 1912. godine u Stockholmu organizirano je prvo olimpijsko natjecanje u arhitekturi, kiparstvu, glazbi, slikarstvu i književnosti, kasnije nazvano petoboj muza. Sva djela u navedenim područjima bila su inspirirana športom i športašima, a najboljima su dodijeljene zlatne, srebrne i brončane olimpijske medalje.
Ideja o održavanju kulturnih i umjetničkih svečanosti u sklopu proslave olimpijskih igara ugrađena je u same temelj olimpijskog pokreta. Pokretač modernog olimpijskog pokreta barun Pierre de Coubertin doživljavao je olimpizam kao cjelinu koja obuhvaća treniranje ljudskog tijela i kultiviranje intelekta i duha, čija harmonija predstavlja dobro odgojenog i obrazovanog čovjeka. Povodeći se za tom idejom Coubertin je želio, baš kao i u antičko doba, stvoriti takvo ozračje u modernom društvu u kojem će športaši i umjetnici inspiraciju nalaziti jedni u drugima. Svoju težnju za uspostavljanjem čvrstih veza između športa i umjetnosti Coubertin je sažeo i u Olimpijskoj povelji ističući tri najvažnije sastavnice olimpijskog pokreta - šport, kulturu i obrazovanje.
Početnih pet kategorija olimpijskog natjecanja u umjetnosti kasnije je naraslo u podugačku listu kategorija i potkategorija. Promijenjen je i prethodni preduvjet da sva umjetnička djela moraju biti inspirirana športom, dopuštajući umjetnicima potrebnu širinu izražavanja.
Olimpijsko natjecanje u umjetnosti obilovalo je različitim problemima, prije svega u odnosu na definiranje pravila natjecanja. Tako se pravila mijenjaju od jednih olimpijskih igara do drugih, oviseći u najvećoj mjeri o samom organizatoru. Mnogo se raspravljalo i o neuniverzalnosti, odnosno lokalnom značaju natjecanja u umjetnosti, jer su na njemu sudjelovali gotovo isključivo umjetnici iz Europe i vrlo je malo natjecatelja s drugih kontinenata koji su uspjeli odnijeti kojumedalju.
Kao neprelazan problem pojavilo se pitanje amaterizma. Naime, Međunarodni je olimpijski odbor insistirao na amaterizmu sudionika olimpijskih igara, odnosno niti jedan sudionik nije smio ni na koji način ostvariti zaradu baveći se športom, odnosno sudjelovanjem na olimpijskim igrama. Naći dovoljno kvalitetnog umjetnika, ili na primjer arhitekta koji ne živi od svoje umjetnosti bilo je gotovo nemoguće.
Posjećenost i zanimanje za olimpijska natjecanja u umjetnosti bili su vrlo mali. Osim na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine, kada je natjecanje u umjetnosti bilo promovirano i organizirano na spektakularan način, sva su ostala natjecanja bila zapravo marginalna i u umjetničkom smislu relativno nevažna. Ponajviše zbog navedenih problema, odustalo se od organizacije olimpijskog natjecanja u umjetnosti. Posljednje natjecanje organizirano je i olimpijske medalje najboljim umjetnicima dodijeljene su na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine.
Umjetnost i olimpijske igre nakon 1948. godine
Nakon što se odlučilo prekinuti s olimpijskim natjecanjem u umjetnosti, olimpijske igre ipak nisu u potpunosti izgubile vezu s umjetnošću. Organizatori olimpijskih igara od 1956. godine organiziraju kulturni program u sklopu igara koji više nije bio natjecateljskog karaktera. Izložbe, različiti oblici pisane riječi, plesne grupe, baletne i dramske predstave, opere, nastupi glazbeni sastavi i različiti drugi oblici umjetničkog izražavanja postali su popratni dio olimpijskih igara.
Novi koncept kulturnog programa olimpijskih igara ponudile su Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine. Organizatori tih igara odlučili su četverogodišnje razdoblje između Igara u Seoulu 1988. i Barcelone 1992. godine proglasiti tzv. Kulturnom olimpijadom ili četverogodišnjim razdobljem slavljenja olimpijskih igara organiziranjem različitih kulturnih doga đanja. Sličan je koncept primijenjen i u narednim olimpijadama.
Šport, umjetnost i estetika
Želeći približiti šport umjetnosti ili čak tražeći dublji smisao športa, neki su ljudi skloni pretencioznim tvrdnjama da je i sam šport svojevrstan oblik umjetničkog izražavanja. Skloni su lijepo gra- đena tijela športaša ili športašica proglašavati umjetnošću, a neki čak i športove ili discipline nazivaju umjetničkim. Šport nije umjetnost. Postoje športovi u kojima estetika igra važnu ulogu, poput gimnastike, skokova u vodu, sinkroniziranog plivanja, športskog plesa ili „umjetničkog“ klizanja. Estetski športovi tako- đer nisu umjetnost.
Dinamika igre, pokret športaša ili nastup klizačkog para na ledu može biti lijep i imati estetsku vrijednost. Međutim, sve što posjeduje osobinu lijepoga ili estetsku vrijednost nije nužno i umjetnost. Cilj športa je ostvariti što bolji rezultat odnosno pobijediti suparnika na način dopušten pravilima pojedinog športa. Nasuprot tome, na primjer, balet je oblik umjetničkog izražaja pokretima tijela koji šalje određene moralne, socijalne, političke ili emocionalne poruke, što je osobina umjetnosti. Estetski športovi, neovisno o tome koliko estetika igra ulogu u ostvarenju športskog rezultata, nemaju tu osobinu.
Šport i umjetnost u budućnosti
Pozvavši umjetnike na olimpijske igre, Pierre de Coubertin želio je spojiti šport, umjetnost i druge moderne oblike kulturnog izričaja u jednu veliku i zajedničku svečanost koja je trebala svijetu prenijeti važne poruke koje, prema Coubertinu, olimpijski pokret ima za pojedinca i društvo u cjelini. Mnogo je razloga zašto se u tome nije uspjelo. No, izgledi za koegzistenciju umjetnosti i športa na olimpijskim igrama nisu u potpunosti izgubljeni. Svečanosti otvaranja i zatvaranja olimpijskih igara mogućnost su za uvođenje elemenata kulture i umjetnosti. Športsko-kulturni forum Međunarodnog olimpijskog odbora i svjetski natječaji u umjetničkim izražajima, koji se organiziraju uoči svakih olimpijskih igara, poticaji su daljnjim traženjima novih mogućnosti zajedničke suradnje športa i umjetnosti.
Literatura
- Coubertin, de P. (1912). Ode au Sport. Stockholm.
- Charles, G. (1924). Jeux olympiques. Pariz.
- Dobrin, M. (1939). Umjetnost i olimpijske igre.
Zagreb: Jugoslavenski olimpijski odbor.