(Olimp 26/2008)
Sredinom XIX. stoljeća osnovani su atletski klubovi na sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu, a 1880. osnovan je i Amateur Athletic Association (AAA) - Amaterski atletski savez. Ta je organizacija služila kao uzor svim kasnijim športskim udruženjima u Velikoj Britaniji i diljem svijeta, uključujući i Međunarodni olimpijski odbor
Najjednostavniji (nenasilni) oblik natjecanja između dvoje ili više ljudi je svladavanje neke udaljenosti u što kraćem roku - trčanjem ili skokom. Nakon toga došla bi nadmetanja u bacanju određenog predmeta (kamena, štapa, koplja) u dalj - i to su u osnovi i glavne odrednice atletike. Takva jednostavna nadmetanja svojstvena su zasigurno svim narodima u svim civilizacijama svijeta, ali opet su Englezi bili ti koji su ih oblikovali, standardizirali i uobličili u moderne atletske discipline.
Footman zadužen za prenošenje poruka
Jednostavne trkačke utrke ne zahtijevaju nikakvu posebnu organizaciju, troškove ili opremu, i stoga su kroz povijest bile iznimno popularne.
Takve utrke bile su obavezan dio svetkovina, sajmova i seoskih vjenčanja. U pokrajinama Derbyshire i Yorkshire svadbeni običaj utrke golih muškaraca za mladenkinu podvezicu preživio je sve do kraja XIX. stoljeća.
Osim samog nadmetanja, utrke su bile i prilika za nezaobilazno klađenje - običaj duboko i čvrsto usađen u engleski duh. Neobična ljubav prema okladama, način života i općenito društvena klima u Engleskoj doveli su do velike popularnosti utrka u XVII. stoljeću. U to je vrijeme gotovo svaki plemić imao posebnog slugu, footmana, zaduženog za prenošenje poruka u što kraćem roku. Takvi specijalizirani sluge postali su, zapravo neplanirano, profesionalni trkači - stalno u treningu, naučeni kontrolirati ritam, prilagoditi brzinu udaljenosti koju moraju prijeći i raspoređivanju snage.
Oklade sve više
Godine 1663. cijeli je London pričao o utrci između Leeja, footmana vojvode od Richmonda, i poznatog trkača, krovopokrivača Tylera. Lee je, na veliko iznenađenje, pobijedio - usprkos činjenici da su se čak i kralj i vojvoda od Yorka kladili 3:1 i 4:1 u korist Tylera. U idućem stoljeću sve više bogatih ljudi zapošljavalo je brze trkače, a oklade su postajale sve više i brojnije. Mnoge su se utrke odigravale u nemogućim uvjetima pa su tako natjecatelji trčali noseći razne terete, ili čak drugog čovjeka kao jahača na leđima. Postoje zapisi o utrci između mladića s džokejem na leđima i starijeg čovjeka bez tereta, ili pak o čovjeku na štulama koji je pobijedio običnog trkača.
U svakom slučaju, težilo se što neobičnijim uvjetima. Zanimljivo je da se u početku nije mjerilo vrijeme utrke, nego se samo navodilo koliko je jedan natjecatelj pretekao drugoga: jardu, 20, 100 ili 200 jardi. S vremenom, kako su utrke postajale popularnije, pojavila se potreba za kvalifikacijama za veća natjecanja pa su uvedeni vremenski rezultati.
Prva knjiga o atletici
Uspješni trkači postajali su miljenici gledatelja i svojevrsne športske zvijezde svoga doba. Posebno se izdvaja izvjesni mornarički kapetan Robert Barclay Allardice, koji je 1809. godine za okladu svladao 1000 milja za 1000 sati (oko 1609 kilometara za 41 dan i 16 sati). Pravi izazov nije bila zadana udaljenost, nego činjenica da je Barclay tu udaljenost trebao svladati tako da svaki sat prijeđe po jednu milju pa je zapravo jedva spavao u ta 42 dana. S obzirom na to da je u pitanju bilo mnogo novca - prvotna oklada bila je na 1000 gvineja, ali se na kraju iznos popeo na brojku koja bi danas odgovarala svoti od 5 milijuna funti - Barclay je kod sebe u svakom trenutku imao par pištolja, a unajmio je i proslavljenog boksača Velikog Johna Gullyja da ga prati tijekom noći.
Kapetan Barclay postao je nacionalni junak, a njegov pothvat potaknuo je i pisanje prve knjige o atletici autora Toma Waltera 1819. godine. Knjiga je, iz današnje perspektive, potpuno neobična, a na trenutke i smiješna - autor, na primjer, navodi da je prije utrke obavezno dobro se najesti.
Sumnjiva reputacija
Godine 1838. šestorica su studenata medicine sa sveučilišta u Brightonu organizirala natjecanje u trčanju preko polja, koristeći pritom lažna imena. Činjenica da su se služili lažnim imenima dovoljno govori sama za sebe. Trčanje je u to vrijeme bilo profesionalna aktivnost sumnjive reputacije, usko vezana uz klađenje i različite polulegalne transakcije koje su se redovito zbivale u lokalnim gostionicama. Ipak, nakon samo nekoliko godina, otpor je popustio i niz javnih škola i fakulteta organizirao je utrke.
Sredinom XIX. stoljeća osnovani su atletski klubovi na sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu. Uskoro su klubovi nicali po cijeloj zemlji, a 1880. osnovan je i Amateur Athletic Association (AAA) - Amaterski atletski savez. Ta je organizacija služila kao uzor svim kasnijim športskim udruženjima u Velikoj Britaniji i diljem svijeta, uključujući i Međunarodni olimpijski odbor.
Njihovo geslo bilo je fair play
Promjena društvene svijesti koja je omogućila takav razvoj događaja zbivala se sredinom XIX. stoljeća. Naime, u to se vrijeme športom počinju baviti pripadnici srednjeg i višeg staleža koji sebe nazivaju amaterima - Amateurs (za razliku od profesionalnih športaša, igrača - Players). Tim su nazivom naglašavali činjenicu da se športom ne bave za novac i preživljavanje, nego samo iz osobnog zadovoljstva, i da više od bilo kakvog rezultata cijene nadmetanje kao bit igre. Njihovo je geslo bilo fair play, a pridržavali su se sljedećih načela: potpuna predanost sudjelovanju, poštivanje pravila i službenih osoba - sudaca, poštivanje društvenih konvencija (na primjer rukovanje s protivnikom ili pohvala dobre izvedbe), poštivanje protivnika i izbjegavanje lošeg stava prema sudjelovanju (kao što je pobjeda po svaku cijenu).
Amater mora biti džentlmen
Kao rezultat tog amaterskog (džentlmenskog) poimanja športa i natjecanja organiziraju se novi elitni klubovi. Pojedini članovi idu u krajnost i zastupaju stav da amater mora biti džentlmen porijeklom ili barem obrazovanjem, isključujući iz te skupine činovnike, trgovce, kao i sve ostale obične radnike. Osnivači Amaterskog atletskog saveza smatrali su da bavljenje atletikom mora biti dostupno svima, pod samo jednim uvjetom - da se ne natječu za novac. Činjenica da je to udruženje zadržalo načela fair playja, ali ujedno otvorilo vrata članovima iz svih društvenih klasa odbacujući snobovski elitizam, učinila je Amateur Athletic Association temeljnom organizacijom modernog športa.
Literatura
1. Holt, R. (1989). Sport and the British. Oxford: Oxford University Press.
2. Harris, H. A. (1975). Sport in Britain, London.
3. Olivová, V. (1979). Lidé a hry. Prag: Olympia.