Sigurno ste više puta čuli frazu kako je nogomet nekoliko desetljeća ranije bio sasvim drugi sport. Ova teza svakako se može potvrditi za 40-e godine prošlog stoljeća, kao i za sva ranija desetljeća, a pritom se ne misli na stil igre.
Do same nogometne opreme, odnosno cipela i lopti značajno se teže dolazilo. Postojale su trgovine sa sportskom opremom koje su svoju robu dobavljale iz inozemstva te tako opskrbljivale naše sportske klubove. Uz oslanjanje na nekolicinu domaćih trgovaca, nogometaši su, baš kao i većina ostalih sportaša, nerijetko morali improvizirati s nabavom i održavanjem opreme i sportskih borilišta.
Slika 1. Stranica iz cjenika sportske trgovine "Pavao Kauders", 1925. godina. Trgovina se nalazila na adresi Zrinjevac 17 u Zagrebu.
Također, podloga nekadašnjih sportskih igrališta ne može se usporediti s današnjom podlogom, preciznije, travnjaci u pravilu nisu postojali. Nogomet na travi bio je rijetkost, utakmice su se igrale po ilovači, ledu, pijesku, mekanoj ili tvrdoj zemlji. Ukoliko nije bilo padalina na poluvremenu bi se teren polijevao vodom, kako vjetar ne bi podizao prašinu s golog terena. Upravo ovakvim uvjetima trebalo je prilagoditi lopte i nogometne cipele, koje su nerijetko bile produkt improvizacije, a ne masovne proizvodnje, kako je danas slučaj.
SUŠENJE
Lopta, a posebice nogometna cipela, sastojala se od mnogih dijelova kože te se stoga sušenje istih odvijalo se u prozračenoj i suhoj prostoriji. Posebice se izbjegavalo sušenje na peći ili centralnom grijanju, jer je isto štetilo koži. Uoči sušenja iz lopte se istisnuo zrak kako bi se spriječilo pucanje šavova, a loptu se mazalo posebnom mašću kako bi koža ostala mekana i izdržljiva. Štetu nastalu na loptama i cipelama trebalo je redovito sanirati, kako bi se spriječilo daljnje deranje.
ZAMJENA ČEPOVA I TRAKOVA
Samom terenu prilagođavale su se i cipele. Na tvrđim podlogama korišteni su manji čepovi ili trakovi pa čak i guma. U slučaju neispravne zamjene čepića moglo je doći do trganja kože đona pa su se čepići morali oprezno uklanjati, strpljivo vadeći čavao po čavao. Nerijetko je, upravo prilikom zamjene, nogometna cipela stradavala pa se stoga uvijek preporučalo korištenje dviju para cipela, jednih za meku, a drugih za tvrđu podlogu.
Slika 2. Trenutak s utakmice Lokomotiva–Hajduk, odigrane na Igralištu „Pobjede“ 27. listopada 1946., Ilustrirani vjesnik, 3.11.1946.
Prilikom gostovanja bilo je pametno imati sa sobom zamjenski par neokovanih cipela. Na taj način štedjelo se na vremenu ukoliko je bila potrebna prilagodba neočekivanim uvjetima terena, a čuvala se izdržljivost kože cipela.
PROPISI ZA ČEPOVE I TRAKOVE
Čepovi i trakovi moglii su biti izrađeni od kože ili gume, a za đon su bili pričvršćeni čavlićima. Čavlići koji su služili pričvršćivanje čepova nisu smjeli stršiti van, već su moral biti udubljeni, a dozvoljena širina trakova iznosila je najviše 12mm. Trakovi su morali ići uzduž cijelog đona te imati zaokružene krajeve. Promjer čepova morao je biti najmanje 12mm, a isti su smjeli biti svega 12mm visoki. Ukoliko su čepovi bili pripojeni na trakove ukupna visina nije smjela prelaziti 12mm.
Sudac je mogao u svakom trenutku provjeriti opremu igrača te istog odstraniti iz igre dok ne ispravi opremu. U pravilu su problemi s obućom nastajali kada je čavlić probio čep te je tako željezo stršilo iz kože i bilo opasnost za igrače.
Slika 3. Vizualni prikaz ispravno i neispravno okovanih nogometnih cipela.Hrvatski šport, 25.12.1944.
Gubitak jednog čepa mogao je biti poguban za rezultat momčadi igrača s neispravnom opremom, posebice na mekanoj, mokroj, podlozi kada je nerijetko dolazilo do klizanja.
Ispravno postavljanje čepića bila je nogometna svakodnevica. Usko postavljeni čepovi zadržavali bi veće količine blata, čime bi se povećala klizavost.
Pogrešno je bilo i čepove postavljati ukoso, jer su s protekom vremena pod utjecajem težine igrača čepovi još više stršili prema van, čime je cipela postala klizava.
Đon sa trakovima koji je imao zaštitu kapice i pete također nije ispravan jer se na taj način također nakupljala velika količina blata.
Vrh čepa morao je biti oštrica radi ispravnog stava, a u budućnosti je sami vrh trebao biti odvojiv od ostatka čepa radi lakše zamjene.
Sam čep sastojao se od 3 različite kožne pločice, veća kožna pločica pričvršćivala se na preostale kožne pločice s 3 mjedena čavlića, a potom s 4 mjedena čavlića na sami đon. Svi čavlići morali su biti jednake duljine radi stabilnosti čepova. Trebalo je pripaziti da čavlići nisu predugi kako ne bi smetali igraču, a niti prekratki kako bi uspješno prikovali čepove o džon.
Treća pločica prikovala se jednim čavlićem o gornju.
Pri zamjeni čepova stare rupe pokrivale su se drvenim čavlićima, a potom su se radile nove rupe, u koje su potom stavljani novi čavlići.
Po pjeskovitom terenu korišteni su niski čepovi, sastavljeni od dvije kožne pločice, a po tvrdom terenu mogli su se koristiti i visoki čepovi kako bi se spriječila nesnosnost pritiska.
Trakovi se u pravilu korišteni po jako tvrdom ili pjeskovitom terenu.
LITERATURA:
„Nogometne cipele“. Hrvatski šport. 25.12.1944., 4.