Olimpijske igre u Amsterdamu 1928. godine u trenutku održavanja probile su se na sami vrh značaja za razvoj sporta i društva. Uz stockholmske Igre iz 1912. godine, amsterdamske su, bez ikakve dvojbe, bile najvažnije za dotadašnji olimpijski pokret i sport. Stockholm je pružio dotad neviđeni impuls za razvoj sporta u svijetu, zbog gotovo savršene organizacije Šveđana kao temelja za buduću organizaciju Igara.
Ponešto drugačiji značaj amsterdamskih Igara došao je u prvi plan. Desetak godina nakon završetka Velikog rata Amsterdam je prvi grad koji je ugostio bivše Centralne snage.
Slika 1. Značka iz ostavštine Franje Bučara.
Na slici 1. nalazi se okrugla značka iz ostavštine Franje Bučara. Franjo Bučar jedna je od ključnih figura za razvoj sporta u Hrvatskoj, a prema podacima Hrvatskog sportskog muzeja ova je značka u njegov posjed došla upravo na Igrama u Amsterdamu.
Nad amsterdamskim nebom tog 28. srpnja 1928. nadvili su se gusti, crni oblaci te je izgledalo da kiša, koja se nadvila nad tadašnjim centrom sportskog svijeta, neće prestati nekoliko dana. Grad je pak bio toliko okićen zastavama 40-ak naroda-sudionika Igara da se sa nekih ulica nije moglo vidjeti nebo. Uz zastave i šarenilo, svečani ugođaj gradu su pružili i sami natjecatelji, koji su hodali ulicama noseći raznobojna šarena odijela sa zastavama i grbovima svojih država. Na javnim zgradama, uz nizozemsku, postavljena je i olimpijska zastava. Hoteli su pak bili puni, ponajviše su ih zaposjeli engleski i njemački posjetitelji. Upravo njemački sportaši izdvojili su se iz mase sudionika, turista i domaćeg stanovništva kako bi se sačuvali za same igre, a Amerikanci su također vrijeme uoči igara odlučili provesti u karanteni, točnije na parobrodu „President Roosewelt“.
Jutro otvaranja igara donijelo je šok i strepnju organizatorima događaja, nebo se otvorilo, a velike količine kiše prijetile su posjetu ceremoniji otvaranja Igara, što bi zadalo velik financijski udarac. Oko podneva kiša je prestala, a nepregledna masa ljudi zaputila se prema stadionu. Zanimljivo, bicikli su i prije gotovo 100 godina bili popularno prijevozno sredstvo u Nizozemskoj. Dapače, bili su toliko popularni da se automobili nisu mogli probiti do samog stadiona, a u sklopu stadiona napravljene su posebne garaže za bicikle. Bicikli su također bili i jedino funkcionalno prijevozno sredstvo toga dana. Autobusi su unaprijed rezervirani za potrebe Igara, a tramvaji su bili ispunjeni do zadnjeg mjesta te kondukteri nisu dozvoljavali ulaz novim putnicima. Grad od 750.000 ljudi tako se pokazao u potpunosti nedorastao organizaciji ovakvog događaja, Igre su u potpunosti paralizirale promet, a svakako treba naglasiti da Svijet nije imao dovoljno znanja u području kompleksne organizacije ovakvog, globalnog, fenomena.
Slika 2. Nogometna momčad Jugoslavije s Olimpijskih igara u Amsterdamu 1928. Arhiva Hrvatskog športskog muzeja.
Slika 2. prikazuje nogometnu reprezentaciju Jugoslavije uoči susreta s reprezentacijom Portugala 29. svibnja 1928. na Olimpijskim igrama u Amsterdamu. Slijeva stoje Milorad Mitrović, Franjo Giller, Milorad Arsenijević, Geza Šifliš, Ante Bonačić, Ljubiša Đorđević, Danko Premerl. Čuče: Ivica Bek, Slaven Cindrić, Milutin Ivković, Kuzman Sotirović.
U samom prometu zaostali su i jugoslavenski lakoatletičari. U zadnji čas dočekali su “prazan“ tramvaj, a o tom događaju zapisan je i zanimljiv štiklec. Naime, kako je prenio Jutarnji list, na stanici na kojoj su čekali jugoslavenski sportaši sišla je „jedna debela gospodja“, a na njeno mjesto stalo je svih 7 jugoslavenskih atleta.
Stroga kontrola karata značila je kašnjenje velikog dijela publike, a neki posjetitelji s kupljenim ulaznicama čekali su sat vremena za ulazak te su zakasnili na priredbu. Trkalište na stadionu bilo je crveno, a igralište obraslo kratkom, zelenom travom. Treba uzeti u obzir da će se jugoslavenski sportski događaji u nadolazećim desetljećima održavati po blatu, uz tek pokoji busen trave pa je ovo našem novinaru izgledalo prilično atraktivno.
Na ceremoniji otvorenja nastupilo je 1,200 nizozemskih pjevača, a na tribinama su bili govoreni brojni svjetski jezici pa se sporazumijevanje provodilo gestama. Veći narodi rezervirali su dijelove tribina pa je tako jedan ugao zapadne tribine dominirao Japancima.
U točno 14 sati zvukovi truba objavili su početak svečanosti, a glazba je najavila početak svečanog ophoda sportaša. Ploču s natpisom Jugoslavije nosio je biciklist Anton Banek, a zastavu lakoatletičar Stefanović. Povorku je vodio Zagrepčanin dr. Hadži.
Slika 3. Akreditacija Antona Baneka, biciklist koji je na Igrama nosio natpis "Jugoslavija". Arhiva Hrvatskog športskog muzeja.
Najveće iznenađenje bio je izostanak Francuza iz same povorke otvorenja. Dan uoči ceremonije otvaranja grupa francuskih atletičara odlučila je razgledati stadion, a u tome ih je spriječio Nizozemski zaposlenik, koji je usput jednog Francuza udario u oko. Francuska tako nije polagala olimpijsku zakletvu, a njihov nastup na Igrama doveden je u pitanje.
Nakon uvodnih i pozdravnih govora i službeno su otvorene Olimpijske igre. Odsvirana je olimpijska himna, artiljerija ju je ispratila pucnjevima, olimpijska zastava dignuta je na vrh jarbola, a pušteni su i golubovi listonoše. Visoko iznad pernatih pilota poletjeli su i zrakoplovi, a gledatelji su bili oduševljeni. Svečanost je završena nizozemskom himnom otpjevanom grlima 1,200 pjevača.
Zabilježena je i pojava pokreta protiv Olimpijskih igara. Jedan svećenik došao je na ideju postavljanja šatora u kojem se molilo Boga da oprosti sudionicima za ovu ludost, a po ulicama su dijeljene brošure u istom duhu.
Olimpijsko raspoloženje potrajalo je do dugo u noć. Posjetioci Amsterdama ponovno su zagušili promet, a organizatori su u 22 sata upalili rasvjetu te obasjali ulice i vodene kanale šarenim lampicama.
VIDEOZAPIS SA SLUŽBENOG KANALA MEĐUNARODNOG OLIMPIJSKOG ODBORA, OTVARANJE IGARA:
https://www.youtube.com/watch?v=4D_ReG_XnEM
LITERATURA:
“Svečano otvorenje IX. Olimpijade“. Jutarnji list. 2. kolovoza 1928., 10-11.
“Pred otvorenjem IX. Olimpijade“. Jutarnji list. 27. srpnja 1928., 10.